Pravoslavni vjernici koji Božić slave 7. januara proteklih 40 dana su se posteći pripremali za proslavu najradosnijeg hrišćanskog praznika koji se praznuje tri dana kao uspomena na dan rođenja Isusa Hrista.
Prvog dana Božića prije svitanja zvone sva zvona na pravoslavnim hramovima.
Domaćin i svi ukućani oblače najsvečanije odijelo i odlaze u crkvu na jutrenje i Božićnu liturgiju gdje se pričešćuju nakon posta. Po povratku sa liturgije ukućani se međusobno ljube, čestitajući jedni drugima praznik i tada se jede prvi mrsni doručak.
Prethodno se u nekim krajevima rastapa med u kojem se ukućani ogledaju kako bi ugledali svoj lik kao znak da će biti dobro te godine.
Još prije izlaska sunca na Božić odlazilo se na izvor ili bunar po takozvanu nenačetu vodu. Ta voda kojoj su se pripisivala ljekovita svojstva koristila se za umivanje ukućana, a potom je nalivana u sva jela za božićni ručak.
U narodu se vjerovalo da nenačeta voda ima i iscjeliteljsku moć i da njom treba okupati djecu kao zaštitu od nečistih sila.
Na Božić se ljudi pozdravljaju riječima: “Hristos se rodi!” i otpozdravljaju s: “Vaistinu se rodi!”, a ukoliko se šalje čestitka na njoj treba da piše: “Mir Božiji, Hristos se rodi”, objavljeno je na sajtu Hrama Vaznesenja Gospodnjeg Eparhije braničevske.
Na božićnoj trpezi nalazi se česnica koja podsjeća na noć kada su mudraci došli na poklonjenje, a Isusova majka Marija im je ponudila hljeb. U česnicu se stavljaju dren i dio iveraka sa badnjaka koji simbolizuje zdravlje, te zlatnik ili novčić za blagostanje.
Česnicu – pogaču od brašna vode i masti bez kvasca najčešće mijesi najstarija ukućanka prvog dana Božića, prije izlaska sunca, a česnica se okreće polivajući se vinom i lomi na onoliko dijelova koliko ima ukućana.
Priprema se prase ili jagnje koje se naziva pečenica/zaoblica, ponegdje i veselica.
Važan momenat u slavljenju Božića je položajnik ili polaznik /u nekim krajevima radovan/, odnosno prva osoba koja uđe u kuću na Božić, a obično je to dijete ili osoba bliska porodici i njegova prva dužnost je da poželi sreću, zdravlje i napredak domaćinovom domu. Položajnik je čovjek koji na Božić i cijelu narednu godinu donosi sreću u kuću.
Položajnik u kuću domaćina stupa desnom nogom preko praga, pozdravlja ukućane i čestita Božić riječima “Hristos se rodi!”, ukućani odgovaraju sa “Vaistinu se rodi!”, a zatim pali grančicu badnjaka i počinje da izgovara želje za domaćine i kuću “Koliko iskrica toliko srećica. Koliko varnica toliko zdravlja i parica…”
Položajnik i džaranje vatre predstavljaju mudrace sa istoka koji su išli da daruju novorođenče Isusa i koji su svoje tumačenje izvodili iz jata nebrojenih nebeskih zvijezda.
Postoji i tumačenje prema kojem je položajnik inkarnacija mitskog pretka koji se pojavljuje u svim najvažnijim trenucima u životu njegovih potomaka – o Božiću, slavi, o rođenju, svadbi ili kad se u porodici dogodi smrtni slučaj.
Domaćin i položajnik poslije mirboženja razmjenjuju pozdrav – “Hristos se rodi” – “Vaistinu se rodi!”, a onda položajnik daruje ognjište, to jest na kraj ognjišta sa istočne strane stavi novac, malo posjedi, popije kuvanu rakiju ili sok ako je dijete, te odlazi.
Na odlasku se položajnik daruje čarapama ili peškirom, jabukom ili kolačem koji je ispečen zajedno sa česnicom.
Božić je porodični praznik, pa se na dan Božića ne ide u goste, ali neki običaji kažu da treba započeti raditi upravo onaj posao koji je bio naročito težak prethodne godine kako bi ove godine lijepo tekao.
Od Badnjeg dana do završetka božićnih praznika, prema vjerovanju, da bi ukućani imali zdravlja, sreće i napretka, ne smije da se čuje svađa i svi poslovi trebalo bi da se obavljaju u tišini.
Svaka domaćica tog dana kupi ponešto novo za kuću, a obično je to sud u kome se napravi česnica koja je simbol zdravlja i sreće ukućana, rodne godine, napretka u poslovima i opšteg blagostanja porodice.
SJEČENjE BADNjAKA I BADNjI DAN
Božićno slavlje počinje na Badnji dan kada domaćin donosi kući badnjak koji simbolizuje Isusa Hrista, ali ga ne unosi do večere.
Drvo kao simbol plodnosti ima hrišćanske elemente, a postojao je stari običaj da se pale velike vatre kako bi pomogli Suncu da što prije izađe i ogrije, pa se ova tradicija djelimično zadržala do danas jer mnoge crkve širom Srbije organizuju kolektivno paljenje badnjaka za Badnje veče.
Običaji kažu da na Badnji dan najstariji i najmlađi muškarac domaćinstva u rano jutro prije zore odlaze u šumu po badnjak – hrastovo ili cerovo drvo koje se, uz izgovaranje molitve za zdravlje i sreću porodice, mora presjeći iz tri udarca sjekirom ukoso sa istočne strane, a ako se ne uspije, onda se lomi uvrtanjem stabla.
Vodi se računa da drvo prilikom sječenja padne direktno na zemlju, da se ne zadrži na susjednom drvetu, a na mjestu sječenja badnjaka ostavi se nešto – parče pogače ili malo žita.
Badnjak se ka kući nosi na desnom ramenu, a kada se donese uspravi se pored ulaznih vrata i tu stoji do uveče kada ga domaćin unosi u kuću. Iverak koji otpadne pri prvom udarcu pokupi se i čuva u kući. Vjeruje se da cijeloj porodici donosi mir i blagostanje.
Uveče, poslije unošenja badnjaka, pečenice i slame u kuću, domaćin se stojeći okrene prema ikoni, očita neku molitvu ili “Oče naš” i svi sjedaju za porodičnu trpezu i čestitaju jedni drugima Badnje veče.
Iver od badnjaka stavlja se među karlice da kajmak bude debeo kao iver ili na košnice da niko ne naudi pčelama, a negdje u vodu koju oboljeli piju radi ozdravljenja, kao i pod kvasac sa željom da u kući sve raste kao kvasac.
Pečenica se nosi na ražnju, obično dvojica nose između sebe, jedan od njih prvo stupa desnom nogom preko praga i pozdravlja domaćicu i žensku čeljad riječima: “Dobro veče, srećno Badnje veče!”. Domaćica i ženska čeljad posipaju pečenicu i domaćina sa zobi i pšenicom odgovarajući – “Dobro veče! Čestiti vi i vaša pečenica!”
Pečenica se unosi u sobu gdje se obavlja večera na Badnji dan i božićni ručak, a prislanja se na istočni zid gdje su ikone i kandilo i tu ostaje do Božića kada se služi na Božićnu trpezu. Pečenica treba da je bijela, bez biljega i tjelesnog nedostatka.
Slama je simbol slame u kojoj se rodio Isus kojom se unosi i Božiji blagoslov u kuću, a u njoj domaćica sakrije slatkiše i poklone za djecu koja ih traže kroz “pijukanje” kao pilići, što je simbolična predstava roditeljske ljubavi, odnosno ljubavi Hrista prema ljudskom rodu.
Danas je u urbanim sredinama slama simbolično privezana crvenim koncem za badnjak.
VEČERA ZA BADNjE VEČE
Prema običaju, hrana na Badnje veče služi se na slami i jede se isključivo rukama. Metalni pribor za jelo nije dozvoljen. Kod srpskog naroda postoji vjerovanje da se mora poslužiti najmanje 12 vrsta različite hrane i jedno glavno jelo, što je simbolično podsjećanje na 12 apostola koji su sa Isusom, sinom Božijim, bili na tajnoj večeri.
Večera je kod pravoslavaca posna, sastoji se uglavnom od prebranca, ribe, kiselog kupusa, turšije. Može se zasladiti posnom pitom, suvim voćem i orašastim plodovima.
Na Badnji dan se, prema pravoslavnom običaju, vraćaju svi dugovi i sve pozajmljene stvari, a negdje se to radi na Tucindan. Takođe, ni od koga se ne uzima i ne daje zajam ili bilo šta iz kuće, pa makar to bile i najbanalnije stvari kao što su brašno, šećer, jaja.
Na Tucindan se, prema narodnom vjerovanju, ne smije ništa davati iz kuće, a takođe se ni djeca nikako ne smeju tući da im “ne bi izašli čirevi”. Na Tucindan se i dugovi vraćaju da domaćin “ne bi bio dužan do idućeg Božića”.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i Youtube kanalu – www.ntvarena.com