Žarko Blagojević iz Amajlija kod Bijeljine, jedan od najpoznatijih semberskih harmonikaša, ljubav prema ovom instrumentu prenio je i na svoje sinove, Radišu (11) i Vasilija (8).
U kući Blagojevića muzike, smijeha i ljubavi nikada ne nedostaje. Dječaci, koji pohađaju Muzičku školu, svaki dan vrijedno vježbaju i sa ocem. Njihov trud već je prepoznat, pa se sa takmičenja, i regionalnih i međunarodnih, uvijek vraćaju ovjenčani nagradama.
Žarko Blagojević je kao desetogodišnjak počeo da druguje s harmonikom.
Prvi časovi
Zbog velike ljubavi prema ovom instrumentu i želje da nauči da svira roditelji su ga na prve časove vodili u Srbiju, a sasvim razumljiva bila je odluka da upiše srednju Muzičku školu.
Zahvaljujući harmonici upoznao je mnogo ljudi, puno je putovao, a danas je najsrećniji jer je isti žar za ovaj instrument prepoznaje i kod sinova.
– Pošto je moja baka iz Srbije, prvo što sam naučio o harmonici bilo je od njenog rođaka. Iako je bio i tada prilično star, prenio mi je uspješno svoje znanje. Poslije sam išao na časove u Beograd. Morao sam znanje da osavremenim, dopunim. Devedesetih godina prošlog vijeka narodna muzika je bila veoma popularna, pa sam se i ja tako opredijelio, jer sam želio da od sviranja živim i izdržavam porodicu – kaže Žarko.
Muzika prije škole
Žarko ističe da mu je muzika donijela sve što ima u životu. Ponosan je na svoje znanje, rad, trud, ali i porodicu, prije svega na dva sina koja su krenula njegovim stopama.
Radiša i Vasilije odrastaju uz zvuke harmonike, tako da i nije čudo što su i prije polaska u školu počeli da sviraju. Vasilije je nedavno dobio i prvu veliku harmoniku, sa 96 basova.
– Teža je od one s klavijaturama, ali vrijedno vježbam. I prije i poslije škole. Obaveze ne smijem zapostavljati. A najviše volim da sviram narodnu muziku – kaže dječak.
Nagrade
I stariji Radiša je zbog harmonike veoma popularan i u školi, ali svakodnevno vježbanje daje i očekivane rezultate, pa je ponosni vlasnik nekoliko medalja i pehara sa takmičenja.
– U muzičkoj školi vježbam klasičnu muziku, a kući s tatom narodnu. Putovali smo u Aranđelovac, Sokobanju, Austriju, Tuzlu, Ivanovo. Iako je velika konkurencija, na svakom takmičenju sam osvajao nagrade. Upoznao sam velikane harmonike kao što je Mirko Kodić, a volio bih da upoznam Ljubišu Pavkovića, pa valjda mi se ta želja ostvari – ističe ovaj osnovac.
Blagojevići se nadaju da će se pandemija virusa korona uskoro završiti, kako bi nastavili da putuju i sviraju.
Muzika je, kako ističu, njihovo životno opredjeljenje i uprkos teškoćama neće odustati od nje. Do tada će se notne sveske i instrumenti nalaziti u gotovo svakoj prostoriji njihovog doma.
U kući Blagojevića nikada nije dosadno. Muzika neprekidno odzvanja, jer stalno neko od tri muzičara vježba ili svira za svoju dušu. A ima li šta ljepše nego kada vidite sreću jednog oca koji je uspio da na svoju djecu prenese ljubav prema onome što je on odabrao kao svoj životni poziv. On je, kako kaže, zato srećan čovek.
Proputovao svijet
Žarkovi sinovi idu u muzičku školu.
– Odlučiće da li da se bave klasičnom ili narodnom muzikom, mada već primećujem da više vole ono što ja radim. U muzici je uvijek lijepo i svima bude lijepo; mi smo tu da uveseljavamo narod – kaže Žarko.
Prisjeća se kako je radio s mnogim velikim muzičkim zvijezdama.
– Sastajali smo se i razilazili lijepo. I mnogo sam putovao – Njemačka, Švajcarska, bio sam i u Americi tri mjeseca. Cijeli svet sam sa svojom harmonikom vidio – kaže, po mnogima, prva harmonika Semberije.
(SrpskaInfo)
