„Bože pomozi svima, pa i nama lovcima. Da budemo živi i zdravi. Da imamo dobar pogled, sigurne staze i brze i vješte pse. Sretna kola, sretna razgovora, sretna naša okupljanja kod naših lovačkih kuća. I da se dovijeka družimo u veselju i blagostanju. Živjeli!”
Ovo je zdravica kojom majevički lovci dočekuju pobratime iz brojnih lovačkih udruženja iz RS, Srbije i svih dijelova BiH. Okupljaju se skoro svakog vikenda u nekoj od lovačkih kuća u osam sekcija, a u druženju, razgovoru, šali, pesmi i dobroj rakiji i bogatoj trpezi, zbrajaju rezultate ovogodišnje lovne sezone.
Rad Lovačkog udruženja „Majevica“, osnovanog daleke 1947. godine, obnovljen je 1996. Danas okupljaju oko 500 članova, a gazduju sa blizu 30.000 hektara lovišta u kojima se izlovljavaju divlja svinja, srneća, fazanska i zečja divljač.
Ovu lovnu sezonu majevički lovci završili su uspješno, pa nastavljaju sa redovnim aktivnostima – zaštitom i uzgojem divljači, čuvanjem životne sredine i sprečavanjem krivolova.
Predsjednik ovog lovačkog udruženja Jovica Gligić kaže da je ovogodišnji plan izlova ostvaren.
– Planirali smo odstrel 30 divljih svinja i 50 komada srneće divljači i uspjeli smo. Zadovoljni smo kvalitetom odstreljene divljači, a to je zasluga ispravnog gazdovanja, unošenja hrani i soli u lovište. U nižim predjelima love se fazanska divljač, zec, prepelica i sitne grabljivice, lisica, šakal – kaže Gligić.
Još ima terena na kojima se nalaze mine i druga eksplozivna sredstva
U lovištu Udruženja “Majevica” nalazi se oko 30 visokih čeka, više od 200 solila i isto toliko hranilišta za visoku divljač. Lovci brinu o divljači, ali i lovištu. Osim sprečavanja krivolova, lovočuvarska služba ovog udruženja suočava se i sa drugim problemima. Na području loparske opštine još ima terena na kojima se nalaze mine i druga eksplozivna sredstva, zaostala iz minulog rata. Lovočuvar Nenad Janković kaže da se o tome naročito vodi računa.
– Izdajemo dozvole za lov isključivo za terene gdje nema minskih polja. Ni na kilometar udaljenosti ne ulazimo u taj prostor za lov, niti organizujemo bilo kakve akcije, druženja. Naši lovci se pridržavaju preporuka, pa nismo imali nikakvih incidenata – kaže Janković.
Ponosni su u ovom udruženju i na kinološku sekciju. Lova nema, kažu, bez dobrog lovačkog psa. Na ovom području najzastupljeniji su goniči i ptičari.Lovovođa Miloš Petrović kaže da ova sekcija nastoji da afirmiše što veći broj lovnih i radnih pasa.
– Na zborno mjesto, ni u lov ne može izaći lovac čiji pas nema adekvatan rodovnik, prateću dokumentaciju i dokument o položenim radnim osobinama – pojašnjava Petrović.
Neki od članova ovog udruženja se s lovačkom puškom druže više od 4 decenije. Član lovačke sekcije Priboj Milan Petrović lovi od 1973. godine.
– Volim lov, prirodu, druženje. Tu ljubav naslijedili su moj sin i unuka. Pravi lovac nije onaj ko samo želi da ulovi životinju, pravi lovac brine o divljači, hrani je, štiti. Brine i o prirodi. A lovci su poznati i kao čestiti i dobri ljudi. Rijetko ćete čuti nešto loše o njima, uvijek su omiljeni u selu – kaže čiča Milan.
Majevički lovci organizovaće i šakalijadu, kako bi planski i sistematski vršili odstrel ove štetočine koja uništava plemenitu divljač. Uređenje lovišta i izgradnja lovnotehničkih objekata i lovačkih kuća poput lovačke kuće “Soko” u sekciji Podgora, koju su nedavno završili, prioritet su im, a u tome očekuju značajnu podršku resornog ministarstva i Lovačkog saveza RS.
Paprikaš, kobasica i trofeji
Predsjednik lovačke sekcije „Busija“ Stanko Sekulić kaže da lovci vole prirodu, druženje, pjesmu i šalu.
– Lijepo je u društvu i u prirodi. Atrakcija je vidjeti i trag, a kamoli divljač. Nije važan samo odstrel, iako se radujemo dobrom lovačkom paprikašu. Važnije je što stičemo i njegujemo prijateljstva. Volimo da popijemo dobru rakijicu, a nađe se tu i suvog mesa, kobasica, sira zarca. Pa se našalimo, zapjevamo i poigramo – kaže lovac Stanko, koji ljubomorno čuva trofeje.
Mnogi trofeji su mu ostali u Tuzli, ali ih je u posljednje dvije decenije opet prikupio.
– Ponosan sam na trofej divlje svinje koju sam ulovio 2004. na Majevici. To čak nije bila ni moja čeka, ali divljač je naišla baš tamo gdje sam bio ja. Vepra sam vidio na 100 metara, pucao tek kad mi je prišao na 11, a oborio na 7 metara. Taj osjećaj razumije samo onaj ko lovi – otkriva Stanko.