Kostolomci ili osobe sa zlatnim rukama, koje vješto „namještaju“ kosti, oduvijek su poznati u našem narodu. Jedna od poznatijih u Semberiji je Amina Hamidović, koja je zanat naslijedila od majke, takođe poznate narodne kostolomke.
Amina već nekoliko godina u svojoj kući pomaže onima koji joj se obrate za pomoć, najviše sportistima zbog uganuća skočnog zgloba, ali i povreda šake, ruke, otklanjanja bola u leđima. Kaže da je ovu vještinu naslijedila od majke, koja je ljudima pomagala od 1946. godine.
– To je prirodni dar. Moja majka Aiša ga je naslijedila od svoje, a ja od nje. Počela je da “namješta kosti” kad se udala za mog oca i skućila u bijeljinskom naselju Gvozdevići. Nadaleko je bila poznata. Sjećam se prije rata mnogi uspješni sportisti su dolazili kod nje kad se povrede. Gledala sam je kao dijete kako pomaže ljudima. Ne mogu objasniti riječima šta i kako ja to radim. Pod prstima osjetim svaku kost, pa i onu najmanju koščicu i prosto je vraćam na njeno mjesto. Odu moji pacijenti pa snime na rendgenu te kosti, pa se i doktori iznenade kako je to sve vraćeno i zaraslo kako treba – priča sa osmjehom Amina.
“Mnogi ne vjeruju u ovo što radim”
Kaže da se rijetko dešavalo da nekome nije mogla da pomogne, odnosno da je odbila nekoga ko joj se obratio za pomoć.
– Mnogi ne vjeruju u ovo što radim, ali ih nevolja natjera da dođu. I ako su uganuća ili iščašenja noge, ruke, kičme, pomognem. Ako je napuknuće savjetujem mirovanje i kakve obloge da stavljaju, pa ako se pridržavaju, brzo ozdrave. I pojedini doktori priznaju moj rad pa se dešava da pacijente pošalju meni s rečima ‘Amina će to popraviti’. Uspješno sam liječila koljeno djetetu čija je majka doktor u bijeljinskoj bolnici. I dan danas ona sa zahvalnošću priča o tome i preporučuje me – priča ova nadaleko poznata kostolomka.Većina onih koji prvi put dođu na tretman, u kuću ulaze uplašeni, jer ne znaju šta ih čeka, međutim pri izlasku je druga priča, kaže Amina.
– Ima i onih koji trpe ogromne bolove. Kažu, radi šta znaš, samo da malo “popusti”. Bez lijekova ne možemo, ali ni lijekovi ne mogu stalno da se piju. Jer negdje pomognu, a negdje naprave drugi problem. A ovo što ja radim, nikom nije naškodilo – kaže Amina.
Dodaje da još ne razmišlja da svoje znanje i dar prenese nekome.
– Pitaju me do kada mislim da radim ovo, a ja odgovorim da sam još mlada i da je to na Bogu dragom, a ne na nama. A kad osjetim da ne mogu više da pomažem ljudima, naučiću svog sina. Već je pokazao interesovanje. Bitno je da se voli ovo što se radi. Jer ne treba tratiti dar od Boga – kaže Amina. Dodaje da joj je, u tome što radi, dragocjena i podrška porodice.
Traže je u dijaspori
Budući da se dobar glas daleko čuje, Amininu pomoć traže ljudi ne samo iz Bijeljine, Brčkog, Banjaluke,Tuzle, nego i dijaspore. Ne zna tačan broj onih kojima je pomogla. Bilo ih je, sigurna je, više stotina. Sigurna je i u to da s praga nikada nikoga nije vratila. Sa zadovoljstvom pomaže ljudima. Njene usluge nemaju cijenu, a ni cjenovnik. Sve što radi, radi od “ruke”. Skromna je, pa nikada nije oskudijevala ni u čemu. Kažu, čini dobro i tako će ti se i vratiti.