Bijeljina – Srce plodne ravnice

U srcu plodne ravnice, čija su nepregledna polja zasijana hljebnim žitom, smjestila se Bijeljina, ušuškana na raskrsnici puteva, koju od Vojvodine dijeli Sava, a od Mačve modrozelena Drina, grad u kojem i danas živi legenda o jedinstvenim Romeu i Juliji ovoga kraja.

Nekada se na ovom mjestu prostiralo Panonsko more, a danas sve više Bijeljina dobija obrise turističkog kraja koji posjetiocima nudi etno-destinacije i bogatu gastronomsku ponudu, kakva se rijetko gdje može naći.

Majski dan, okupan suncem, nebo bez ijednog oblaka, a zelena polja i oranice smjenjuju se daleko na horizontu. Baš kao u stihovima čuvenog Zvonka Bogdana: “Ravno, nigde brda sve je ravno, ravno mi je sve…”

Semberski salaš, melem za sva čula

Nezaobilazna destinacija na turističkoj ruti kroz Bijeljinu je “Semberski salaš”, mjesto koje odiše gostoprimstvom i u čijem autentičnom ambijentu, uz ukusna tradicionalna jela ovoga kraja i domaću voćnu rakiju “majevica” sva čula uživaju. Na prvi pogled čini se samo još jedan restoran uz saobraćajnicu nedaleko od granice sa Republikom Srbijom, ali već nakon nekoliko koraka “Semberski salaš” je sve samo ne običan ugostiteljski objekat. Osim ukusne hrane i pića, gosti ovog kompleksa imaju priliku da uživaju na bazenima, a tu je i igralište za najmlađe. Još nekoliko koraka dalje i dobrodošlicu će vam poželjeti stidljivo lane, paun koji jedva čeka da pokaže svoje bogato perje, zečevi i fazani, a za ljubitelje konja domaćini na salašu organizuju školu jahanja.

Menadžer turističkog kompleksa “Semberski salaš” Nikola Kuridža rekao je da je iza ove turističke priče uspješnih deset godina.

– Gastronomska ponuda je bogata. Ostali smo dosljedni autentičnim jelima, od raznih sačeva, telećih i jagnjećih, roštilja, salaške plate, domaćeg hljeba i još mnogih specijaliteta koji nastaju u našoj kuhinji. S obzirom na to da smo naslonjeni na maticu Srbiju i da smo nedaleko od granice sa Vojvodinom, zbog toga i riječ salaš u nazivu, da donesemo vojvođanski duh u naše krajeve – priča Kuridža, pokazujući bogato prostranstvo kompleksa koji iz godine u godinu dograđuju. 

U sklopu kompleksa posjetiocima je na raspolaganju hotel sa četiri zvjezdice “Intergaj”. Kompleks je godinama rastao i proširivao svoje kapacitete, tako da danas u restoranu u ugodnom ambijentu mogu da ugoste između 350 i 400 gostiju. Osim toga, tu je i svečani salon kapaciteta 300 mjesta namijenjen za razne proslave i seminare, a u ponudi salaša je i šest bazena.

– Izgradili smo mini akva-park sa toboganima i dječijim animacijama koji je u prošloj godini privukao veliki broj posjetilaca. Imajući u vidu činjenicu da su zbog virusa korona putovanja bila ograničena, osim domaćih, imali smo veliki broj posjetioca iz Srbije – rekao je Kuridža.

Ističe da je Bijeljina živ grad i veoma često na mapi posjetilaca iz cijeloga svijeta, a bogatstvo u tanjiru je ono na šta su ovi vrijedni domaćini posebno ponosni.

– Naš narod voli da je tanjir pun svega, da se dobro i ukusno jede i to je imidž koji nas prati. Bogate porcije su naš adut. Imamo dosta gostiju iz susjedne Srbije, Šapca, Loznice, Inđije, Mitrovice, kao i naših ljudi iz dijaspore – kazao je Kuridža.

U ovom specifičnom turističkom kompleksu su ponosni jer isti tim, od oko 25 ljudi, radi od samog početka. U iščekivanju ljetnjih dana i da živa u termometru dosegne veće vrijednosti, u “Semberskom salašu” užurbano sređuju bazene kako bi spremno dočekali prve kupače. Osim toga, za sve putnike namjernike koji požele da vikend provedu u ovoj oazi mira ili samo na trenutak predahnu uz bogatu trpezu, domaćini organizuju svirku uživo da bi ugođaj bio potpun i kako bi, osim nasmijanih lica i dječije graje, ovaj ugodan ambijent ispunile i najljepše note.

– Nastojimo da uvijek budemo na usluzi našim gostima i da svoju ponudu obogaćujemo iz godine u godinu. Naredna investicija biće karting vozilo – dodao je Kuridža.

Od stanice “Podlugovi” do “Sankt Peterburga”

Biti u Semberiji, a zaobići etno-selo Stanišići, kompleks izvan sadašnjeg vremena i prostora, mjesto koje svakoga ko kroči na ovo tlo vraća u prošlost, korijenima, nemoguća je misija. I sami smo se uvjerili da se ovdje uz žubor potoka i rad vodenice odmaraju i oči i duša. Kako i ne bi, kada svaki pedalj kompleksa podsjeća na tek ispričanu bajku. Podigla ga je porodica Stanišić. Priča kaže da je njen domaćin Boris Stanišić putovao srpskim selima širom zemlje u potrazi za starim kućama i predmetima s kraja 19. i početka 20. vijeka. Kao rezultat njegove ideje, želje i dobre volje, usred semberske ravnice “niklo” je autentično planinsko selo.

Marketing menadžer etno-sela Stanišići Milena Stanišić ispričala je da je sve počelo od konobe “Stanišić”, na obali jezera, opremljene u etno-stilu, sa kaminom i ognjištem.

– Počelo je od malenog restorana, a već danas tu su dva hotela sa pet zvezdica, velnes i spa centar “Leonida”, koji se prostire na više od 3.500 kvadrata, tri svečana salona za privatne proslave, ali i poslovne susrete – ispričala je Stanišićeva i dodala da kompleks raspolaže i  sportskim terenima.

Oku posmatrača, koji zastane da predahne, ne može promaći stanica “Podlugovi”, sa koje se možete električnim vozićem otisnuti u uzbudljivu i romantičnu vožnju po etno-selu, oko jezera, kroz tunel, preko mostova, pored “Sankt Peterburga”, sve do Nojeve barke koja takođe čuva posebnu priču.

I nije ova replika sarajevske stanice “Podlugovi” tek tako dospjela ovdje. Ona čuva priču o omiljenom vunenom džemperu idejnog tvorca ovog turističkog kompleksa.

– Zakasnio sam na brzi voz iz Beograda za Sarajevo. Već je bilo kasno, pa sam opet morao spavati na stanici u Podlugovima. Prislonio sam se uz peć, koja je već odavno prestala da se loži, a meni se činila malo toplom. I tako sam utonuo u san. Kada je svanulo, radnica je naložila vatru, a ja sam i dalje čvrsto spavao. Moj najdraži džemper je planuo. Sa očima punim suza vratio sam se u sarajevski dom “Gavrilo Princip”, gdje sam stanovao – priča je Borisa Stanišića koju znatiželjni mogu pročitati na internet stranici etno-sela Stanišići.

U obilasku kompleksa sa Milenom Stanišić saznali smo još mnogo zanimljivih priča koje svjedoče o tome koliko je ljubavi, ali i vjere utkano u svaki pedalj etno-sela. Jedna od najljepših zasigurno je ona o izgradnji crkve koja je posvećena Svetom ocu Nikoli Ljetnjem.

– Velika želja Borisa Stanišića bila je da ovdje izgradi crkvu, svoju zadužbinu, te da bude na uzvišenju i tako dominira selom i okolinom. Nakon što je dobio blagoslov episkopa, počelo se sa izgradnjom. Na mjestu gdje je danas crkva prvo je napravljeno vještačko brdo, a da bi se zemlja slegla i bila statična za gradnju, bilo je potrebno barem dvije, tri godine da se slegne. Tri mjeseca nakon toga počela je izgradnja i svi su govorili da brdo neće izdržati. Boris je uprkos tome počeo sa izgradnjom, na šta su mu rekli: “Ako tebi ovdje opstane crkva, onda zaista ima Boga.” Kao što vidite, crkva i danas stoji – ispričala je Stanišićeva.

Osim domaćih posjetilaca i gostiju iz susjedne Srbije, u etno-selu Stanišići na sportskim pripremama borave ekipe iz daleke Kine i Saudijske Arabije, a gostima iz dalekih zemalja u ovom semberskom biseru nadaju se i ovoga ljeta ukoliko virus korona dozvoli.

Bogata gastronomska ponuda sigurno je jedan od aduta ovog mjesta. Teško je objasniti da li specijaliteti ispod sača iz njihove kuhinje više plijene ukusom, mirisom ili izgledom. U jelovniku, među više od 130 specijaliteta, za svačiji ukus ima ponešto. Palačinkama sa jabukom u bijeloj čokoladi teško da bi iko odolio.

Da sve bude besprijekorno i da svako ko zakorači u ovaj kompleks iz njega izađe zadovoljan i sa osmijehom na licu, brine se oko 130 radnika, u sezoni i više njih, a domaćini s ponosom ističu da je zadovoljan gost najbolja reklama.

Dučić i Magdalena

Generacijama već u Bijeljini se s koljena na koljeno prenosi priča o Romeu i Juliji ovoga kraja. Naime, riječ je o Jovanu Dučiću, koji je prvo službovanje započeo u Bijeljini, gdje je zavolio djevojku Magdalenu Živanović, unuku bogatog trgovca. Priča se da je on već u ranoj mladosti počeo pisati rodoljubive pjesme, koje su bile protiv austrougarske vlasti, zbog čega je dospio na loš glas. Bio je to razlog da Magdaleni, djevojci iz dobre porodice, ne dozvole da bude s njim u vezi. Iako su se tajno vjerili, od vjenčanja nije bilo ništa, jer ju je otac natjerao da se zakune da se nikada neće udati za Dučića.

Poštujući oca, Magdalena je održala obećanje, a Dučić je otišao iz Bijeljine i nikada se više nisu vidjeli. Semberci tvrde da o njihovoj ljubavi svjedoče brojna pisma, te da je sve ljubavne pjesme Dučić posvetio upravo ovoj Bijeljinki. Na Magdaleninom grobu piše da je ona prva muza Jovana Dučića.

Manastir Svete Petke

Na samom ulazu u Bijeljinu iz pravca Beograda, u naselju Pet jezera, nalazi se manastir Svete Petke. Zemljište za gradnju manastira osveštano je 2003. godine, a izgradnja je počela godinu kasnije. Manastirski kompleks u prostranoj i živopisno ukrašenoj porti, smještenoj pored prelijepog jezera, čine ulazni portal sa zvonarom i suvenirnicom, saborni manastirski hram, kapelica za paljenje svijeća, veliki i mali konak, ljetni amfiteatar, česma sa statuom Svete Petke, te memorijalni centar postradalim Srbima na području Sarajeva, Ilijaša, Vogošće i Rajlovca.

Manastirski hram posvećen svetiteljki izgrađen je u rusko-vizantijskom stilu, sa pozlaćenim kupolama karakterističnim za tradicionalnu rusku arhitekturu. Unutrašnjost hrama oslikana je u vizantijskom stilu. Posebno mjesto u hramu zauzimaju tronovi sa ikonama i relikvijama Svete Petke i Prepodobne Matrone Moskovske.

(Glas Srpske)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i Youtube kanalu – www.ntvarena.com