Rušenjem stare željezničke stanice u Bijeljini, umjesto koje je nikla nova, savremena autobuska stanica, definitivno je stavljena tačka na priču o vozovima i oživljavanju željezničkog saobraćaja. Da semberski šinobus ne bi potpuno otišao u zaborav, potrudili su se kustosi Tanja Lazić, Snežana Antić i Dejan Ćosić, autori izložbe ,,Pruga bez povratka“ koja je sinoć otvorena u Muzeju Semberija.
Izgradnjom nove autobuske stanice na nekadašnjem zemljištu željezničke stanice u Bijeljini, prošle godine uklonjeni su poslednji tragovi željeznice u Semberiji. Autori u izložbi ,,Pruga bez povratka“, podsjećaju javnost na vijek semberske željeznice i značaj koji je u tom periodu imala za naš grad, ujedno Savjet Evrope je 2021 godinu proglasio godinom željeznice, pa je sve to bio povod da nastane izložba kustosa Tanje Lazić, Snežane Antić i Dejana Ćosića, čiji sadržaj čine brojne fotografije, arhivska građa i eksponati iz fundusa Muzeja Semberije, kao i oni koje su im za ovu priliku ustupili sugrađani.
Krak pruge od Modrana do Ugljevika ukida se 1967. zbog zatvaranja starog ugljenokopa, dok željeznica Mezgraja – Bijeljina funkcioniše do 1979. kada počinje eksploatacija novih kopova i podizanja Termoelektrane Ugljevik. Uz ovaj veliki poduhvat i poboljšanje drumske mreže, spori voz sa parnom lokomotivom nije imao šanse za budućnost. Poslednja vožnja popularnim ,,Ćirom“ na relaciji Bijeljina- Mezgraja- Bijeljina upriličena je 26. maja 1979. godine. Gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović je, otvarajući izložbu ,,Pruga bez povratka“, čestitao autorima na ideji koja usvima nama budi nostalgiju.
S obzirom na lokalni karakter pravca od Šida do Bijeljine i dužinu pruge od samo 18 kilometara, njime su od početka saobraćale kompozicije sa vučom na ugalj i dizel, a najduže tzv. šinobus. Iako je bijeljinska željeznica imala veliki značaj za stanovnike Semberije i jugoistočnog Srema, u sistemu Jugoslovenske državne željeznice već šezdesetih godina dvadesetog vijeka ona predstavlja svojevrsno “slijepo crijevo“, odnosno sporedni kolosijek opterećen teškoćama i nerentabilnošću, posebno u dijelu pruge prema Ugljeviku“.
Početkom šezdesetih godina, na relaciji Bijeljina-Šid, prugom su krenuli šinobusi, i to je bio pravi preobražaj u putničkom saobraćaju’’. Sve što je putovalo iz Semberije i u Semberiju, koristilo je putnički voz. Generacije đaka vozovima je iz obližnjih mjesta stizalo do bijeljinskih škola. Pazarnim danima, utorkom i petkom, semberske domaćice, u prepunim torbama, nosile su proizvode na bijeljinsku pijacu. Osim mnogo veselih trenutaka ova pruga doživjela je i najtužnije za vrijeme hrvatske akcije ,,Oluja’’ kada su hiljade izbjeglih Srba iz Krajine spas potražili u Srbiji. Danima su sa željezničke stanice u Bijeljini kretali vozovi bez voznog reda, sa prepunim vagonima prestrašene djece, žena i staraca.
Posljednji šinobus od Bijeljine do Šida, prošao je prugom 2002. godine. Autori izložbe “pruga bez povratka” navode da ona ne bi mogla biti realizovana bez foto, arhivske i druge građe koju su nam tokom prethodnih decenija i u vrijeme pripreme izložbe poklonili, ustupili ili pozajmili nekadašnji službenici željeznice u Bijeljini. Izložbu “Pruga bez povratka” posjetioci će moći da pogledaju tokom naredna dva mjeseca.
__________________________________________________
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i Youtube kanalu – www.ntvarena.com