Agresija NATO na Saveznu Republiku Jugoslaviju počela je na današnji dan 1999. godine u večernjim časovima, bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN, trajala je 78 dana, ubijen je 1.031 pripadnik Vojske i policije, a poginulo je oko 2.500 civila, među njima 89 djece.
Ranjeno je oko 6.000 civila, od toga 2.700 djece, kao i 5.173 vojnika i policajaca, a 25 osoba vodi se kao nestalo.
Prema prvom saopštenju Generalštaba Vojske Jugoslavije, 24. marta oko 20.45, u prvom naletu gađano je više od 20 objekata.
Prvi projektili pali su na kasarnu u Prokuplju u 19.53 časova. Uslijedio je napad na Prištinu, Kuršumliju, Batajnicu, Straževicu. NATO je započeo bombardovanje sa brodova u Jadranu, kao i iz četiri vazduhoplovne baze u Italiji.
Tokom 11 sedmica agresije gotovo da nema grada u Srbiji koji se nije našao na meti. NATO je izvršio 2.300 udara i bacio 22.000 tona projektila, među kojima 37.000 zabranjenih kasetnih bombi i onih punjenih obogaćenim uranijumom.
Svjetskoj javnosti tada je predstavljeno da je razlog agresije bila situacija na Kosovu i Metohiji, odnosno teška humanitarna kriza na tom prostoru, a naredbu za napad dao je Havijer Solana, tada generalni sekretar NATO-a, generalu SAD Vesliju Klarku.
Kao izgovor iskorišćeni su događi u Račku, 15. januara, a onda i neuspjeh navodnih pregovora vođenih u Rambujeu i Parizu.
Pošto je Skupština Srbije potvrdila da ne prihvata odluku o stranim trupama na svojoj teritoriji, uz prijedlog da UN nadgledaju mirovno rješenje na Kosovu i Metohiji, NATO je započeo vazdušne udare.
U stvarnosti, na Kosovu i Metohiji se dogodila serija terorističkih akata koje je počinila takozvana OVK, kako protiv snaga bezbjednosti Srbije i SRJ, najviše policije, tako i protiv brojnih civila, ne samo Srba nego i Albanaca, objekata infastrukture, srpskih svetinja, podsjeća Tanjug.
Uništen je veliki dio infrastrukture u zemlji, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće, spomenici kulture, crkve i manastiri. Procjene su oko 50 odsto proizvodnih kapaciteta Srbije.
Razoreno je ili oštećeno oko 25.000 stambenih objekata, onesposobljeno 470 kilometara puteva i 595 kilometara pruga. Oštećeno je 14 aerodroma, 19 bolnica, 20 domova zdravlja, 18 dečjih vrtića, 69 škola, 176 spomenika kulture i 44 mosta, dok je 38 razoreno.
Uništena je trećina elektroenergetskog kapaciteta zemlje. Bombardovane su rafinerije u Pančevu i Novom Sadu. NATO je, navodno prvi put, upotrijebio takozvane grafitne bombe za onesposobljavanje elektroenergetskog sistema.
Razorena je ambasada Kine u Beogradu 7. maja 1999.
Zgrada RTS u Beogradu uništena je 23. aprila. Poginulo je 16 osoba i isto toliko ranjeno. Zgrada Televizije Novi Sad razorena je 3. maja 1999, na Međunarodni dan slobode medija.
O materijalnoj šteti koja je nanijeta tokom NATO agresije izneti su razliciti podaci. Tadašnje vlasti u Beogradu procijenile su je na približno stotinu milijardi dolara, a grupa ekonomista G17 na 29,6 milijardi ondašnjih dolara.
NATO je negirao da je imao gubitaka, a iz Beograda su dolazile tvrdnje da je oboreno više desetina letelica.
Ruska agencija APN objavila je da je NATO izgubio više od 400 vojnika i preko 60 letelica, dok je američki predsjednik Bil Klinton naveo u govoru 10. juna 1999. da NATO nije imao žrtava.
U Muzeju vazduhoplovstva u Beogradu čuvaju se ostaci srušenih aviona F-117, F-16, bespilotnih letelica, krstarećih projektila.
Letjelica F-117, takozvani “nevidljivi” prethodno simbol superiornosti američke tehnologije, završila je u njivi u ataru sremskog sela Buđanovaci.
Do obustave agresije NATO došlo je poslije potpisivanja Vojno-tehničkog sporazuma kod Kumanova 9. juna 1999. godine. Tri dana kasnije započelo je povlačenje snaga Srbije odnosno SRJ sa Kosova i Metohije. Sporazum je odredio uspostavljanje misije Ujedinjenih nacija, UNMIK.
Havijer Solana, tadašnji generalni sekretar NATO-a, izdao je 10. juna 1999. naredbu o prekidu bombardovanja.
Posljednji projektili pali su 10. juna u rejonu sela Kololeč, kod Kosovske Kamenice, u 13.30, i na kasarnu u Uroševcu oko 19.35 časova. Bio je to 79. dan NATO agresije na Srbiju, odnosno SRJ.
Savjet bezbjednosti UN tada je usvojio Rezoluciju 1244. U sastavu misije KfOR na Kosovo i Metohiju je upućeno 37.200 vojnika.
Vrhunac čitavog procesa bilo je jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova 17. februara 2008, koje su priznale zemlje koje su učestvovale u agresiji na Srbiju 1999. godine.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, X nalogu i Youtube kanalu – www.ntvarena.com