Ljubomir Savić iz semberskog sela Zagoni radni vijek proveo je u Austriji, a prije desetak godina vratio se u zavičaj. Sve što je želio u mladosti, a nije mogao ili stigao, nastoji da sebi priušti u penzionerskim danima.
Jezero koje je napravio na svom imanju i pretvorio ga u ribnjak nije komercijalizovao, jer je ovo mjesto, kaže, rezervisano samo za njega, porodicu i prijatelje.
Jezero je napravio na svom imanju, u dijelu gde je bilo močvarno zemljište, na kojem ništa nije uspijevalo.
– Bilo je tu mnogo posla. Sve je bilo zaraslo u šiblje. Dva bagera su kopala mjesec dana, a sama priprema za izgradnju ovog jezerceta je trajala više od godinu. I koštalo je. Ali ne žalim ni pare. Decenijama sam maštao o ovom kutku. I nikada nisam odustajao od tog sna. Znao sam da ću kad dođem u penziju i da ga ispunim – kaže Ljubo.
Pecanje
U početku je želio samo jezerce, a onda je odlučio da od tog mjesta napravi i mali ribnjak.
– Ubacio sam mlađ šarana, babuške i soma. Pastrmka ne može u ovim uslovima. S obzirom na to da je stajaća voda dodajem dva puta po 100 kg kreča u prahu. Ima tu žaba, kornjača, pa i zmija, ali srećom ne i otrovnica. Napajaju se na mom jezeru i srne, zečevi, fazani, brojne ptice. Sve je to dokaz da je ekosistem pravi prirodni – s ponosom kaže ovaj penzioner.
Često peca iz hobija, a dozvoljava to i drugim ljubiteljima ribolova, ali pod jednim uslovom – ono što upecaju moraju u vodu da vrate.
– Dođu mlađi ljudi iz sela, malo pecaju, nisu tu radi izlova ribe nego radi druženja. Kažu, odmaraju i mozak i dušu, a mene to čini srećnim. Jer čovjek ne može da živi sam. I sve što ima treba da dijeli s drugima. Raduje me ko god dođe do mog ribnjaka, jer je to dokaz da sam nešto dobro uradio, ne samo za sebe, nego i za selo – priča domaćin.
Seoski turizam
Smatra da je priroda u njegovom selu idealna i za razvoj seoskog turizma, ali bi to, kako kaže, prepustio mlađim generacijama.
– Nekada sam želio da napravim ovdje bungalove. Siguran sam da bi bili posjećeni. Čista, netaknuta priroda, zdrav vazduh, domaća hrana. Voda je na dvadesetak metara dubine. Bujna vegetacija, odlična konfiguracija terena, šuma. Da je ovaj potencijal u nekoj razvijenijoj evropskoj zemlji ne bi propadao. Nije potrebno ni neko veliko ulaganje, ali nažalost zainteresovanih nema – kaže Ljubo.
Stvorio je Ljubo ono što voli, a čemu se raduju i njegova djeca i unuci kada dođu na odmor iz Austrije – mjesto na kojem uživa s prijateljima. Osim toga, naš sagovornik obrađuje i zemlju koje, kako kaže, ima i više nego što mu treba. Sije pšenicu, kukuruz i soju, a dio daje u arendu.
Ljubo poručuje da bi, ukoliko ima neko zainteresovan za razvoj seoskog turizma, dao dio zemlje i ribnjak, da bude lijepo i na radost i njemu i drugima.
VIŠE KUĆA NEGO STANOVNIKA
U selu živi 49 penzionera, koji su u inostranstvu zaradili penziju. Tamo je 160 kuća, ali nažalost mnogo je više kuća nego stanovnika. Djeca i unuci ostali su u zemljama u kojima su i rođeni.
– Tamo su zasnovali porodice, vode druge živote, pa ne žele da se vrate u zavičaj. A nigde nije lijepo kao što je u rodnom kraju. Opustiće nam sela, ognjišta ugasiti – kaže s tugom ovaj penzioner.
